Todor Toše Proeski
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Todor Toše Proeski

http://www.tose2007.bloger.hr
 
Početna stranicaPočetna stranica  Latest imagesLatest images  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  STRANICA O TOŠISTRANICA O TOŠI  KNJIGA GOSTIJUKNJIGA GOSTIJU  

 

 anđelu od nas

Go down 
+5
Toshyca
LEDENA
Webmaster
Admin
lolla
9 posters
Go to page : Previous  1, 2
Autor/icaPoruka
LEDENA

LEDENA


Broj postova : 64
Registration date : 11.11.2007

anđelu od nas - Page 2 Empty
PostajNaslov: Re: anđelu od nas   anđelu od nas - Page 2 Icon_minitime19/12/2007, 18:11

Znaš anđele, fališ mi, iz dana u dan sve više. Vrijeme ne liječi ovu prazninu. To je samo pusta laž u koju sam vjerovala. Tvoje ime je ispisano u svim stvarima koje me okružuju. Tvoje ime vidim na nebu ispisano oblacima, u snijegu pored puta je ispisano dječijim prstima, šarenim slovima piše tu na staklu mog prozora i u krošnjama promrzlih stabala. Izgovorila sam ga bezbroj puta i učinit ću to bar još toliko, i svaki put kad te spomenem, svaki put kad pričam o djelima koja si ostavio iza sebe osjetim ponos, osjetim tvoju veličinu. Bio si velik i to i ostao. Ovdje se stalno priča o tebi. Ti si najljepša i najtužnija nedovršena priča.
Nekad si bio naša sreća, nekad se sreća zvala tvojim imenom koje se uvijek izgovaralo s osmijehom na licu. Nekada si tako spretno krao osmijehe i zagrljaje zanesenih djevojčica. Nekada si svojim glasom uspijevao dotaći i najtvrđa srca. Nekada si, najljepši poljski cvijete, kao najjači i najopojniji miris kružio zrakom nošen krilima vjetra. Bili smo opijeni tobom. Šetao si se našim gradovima i za sobom ostavljao svoj neizbrisiv trag. Slijedili smo te tragove koji su vodili do zvijezda...
A sad?! Vjetar još jedino donosi suze koje se slijevaju iz ovog tmurnog neba. Te suze već danima padaju i čini se da će padati još dugo. Hladnoća se ušunjala u naše domove. Hladnoća je naše jedino društvo, otkad tebe nema.
Tugo moja, tvoj odlazak je ostavio ranu u meni, ništa je ne može izliječiti. Ni hiljadu tuđih očiju ne mogu izbrisati tvoj pogled i probuditi sjaj kao onaj u tvom oku. Nema tog osmijeha koji može prekriti tvoj, više se nikada niko neće tako smijati. I hoću nešto da znaš - ti nikada nećeš biti zaboravljen! Nemoj misliti da to što te više nema i što ti sada živiš TAMO nama predstavlja prepreku. Ja vjerujem da je duša vječna, nikada je neće nestati, i znam da je tvoja ovdje bila sretna. Svaki dio tvog tijela i svaki tvoj pokret je odavao tu sreću. I mi smo velikim dijelom bili dio tvoje sreće. To me tješi. Znam da smo i mi učinili bar nešto tebi za uzvrat dok si još bio živ, a činimo i sad. Niko i ništa ne može rastaviti naše duše. One nikada ne umiru. Nemoj misliti da to što tvoje prelijepo tijelo više ne možemo vidjeti i dotaći umanjuje našu ljubav prema tebi. Mi smo voljeli ono što je u njemu. I tužna sam što su tvoje oči sad sklopljene, i smatram da su bile najljepše na svijetu, ali nisam ja njih voljela zbog neobičnog oblika ili boje, nego onoga što se krilo u njima. Voljela sam sjaj i toplinu tvoje duše, i volim je i sad! Ne znam da li si sretan GORE, i ne znam da li i tebe kao i nas boli ova daljina, ali znam da Bog sve vidi i, u ime one beskrajne dobrote i ljubavi koju si imao u sebi, svaku noć Ga molim da ti podari mir i da budeš vječno srećan onoliko koliko smo mi sad tužni. Ni čitava vječnost nije dovoljna da te odbolujemo, jer ova rana je preduboka i nikad ne zacjeljuje...
[Vrh] Go down
LEDENA

LEDENA


Broj postova : 64
Registration date : 11.11.2007

anđelu od nas - Page 2 Empty
PostajNaslov: Re: anđelu od nas   anđelu od nas - Page 2 Icon_minitime5/1/2008, 15:50

"I On može, ako hoće, samo da za to kaže: Budi! I ono bude..."
O Bože, Ti koji čovjeka stvaraš i onda kad čas dođe, dušu od tijela razdvajaš, pomozi mi u ovoj tužnoj noći i daj neki znak. Ne znam kuda me ovo vodi. Ne znam ima li kraja mom bolu. I noćas sam tužna. I noćas ću utonuti u san s njim u mislima. Reci, zašto si ga odveo? Još uvijek ne mogu da vjerujem, neću da prihvatim. Želim da nije istina, želim da sam u prokleto ružnom snu! Neka sanjam, neka samo sanjam...i neka se iz sna budim. O Bože, i da je samo san, nepodnošljiv je. A san nije, istina je. Nema ga, ne smije se više i ne raduje našim osmijesima. Fali mi svaki pokret njegovog tijela. Fali mi onaj njegov izraz lica, onaj simpatični smiješak koji je mogao odagnati tugu i moj svijet obojiti u ružičasto. A sad... On više nije tu, već odavno ga nema...
Moj bijeli leptiru, naslikan na ovom crnilu naše stvarnosti, gdje li si sad? Jesi li blizu Njegovih odaja? Jesi li među odabranima? Jesi li sretan, sretniji nego ovdje? Nemoj biti ljut, nemoj čežnjom umijati lice i ne želi za nama.
Znaš, Bog je Onaj čije su želje prve, primarne. Uzvišeni Bog i približava i udaljava. On je ljude na različite stepene uzdigao kako u pogledu vjere, tako i u pogledu ovosvjetskog života; jedne je uzdigao iznad drugih. Nama je dao sposobnost da prepoznamo tvoju posebnost i skromnost. Mi smo znali da si ti iznad nas, i bilo nam je drago slijediti te u tvom uspjehu. Bili smo srećni gledajući tvoju sreću. A ljudi su čudni, ljudi zavide i drugima žele zlo. S tobom to nije bilo tako. Ti si razoružao i najoholija srca. Ti si spajao nespojivo, i glasom, nježijim i glasnijim od svih drugih, dotakao i onog koji ne čuje...
Poštujem volju Njegovu, i želje Njegove, ali ne razumijem...Možda tako treba da bude. Možda ja ne znam razumjeti. Možda to nikada neću dokučiti, ali ipak želim...Želim saznati zašto nas je udaljio? Jesi li ti bio samo iluzija? Je li to mi nismo zaslužili tvoje prisustvo ili je tvoje postojanje bilo prevelika nagrada za nas? Možda samo treba da budeš tajna moja?! Još uvijek ponekad plačem...Ne plačem zato što sam slabić i kukavica i ne mogu podnijeti bol, ili zato što se ne umijem suočiti sa istinom, već plačem što ni sama ne znam šta me boli. Ovaj bol je stvaran koliko i ovo srce što nije kamen. I ne znam da li boli to što si ti sad mrtav (iako čvrsto vjerujem da je smrt samo stanje nakon kojeg duše odvode tamo gdje one nastavljaju boraviti - znači, ne postoji kraj) ili me boli onaj trenutak kad sam otkrila da je taj čas smrti blizu, nepredvidiv, dođe nepozvan i ne mogu mu se oduprijeti, ne mogu kupiti još malo vremena, ne mogu ga odgoditi. U čovjekovoj prirodi je da se odupire samoj pomisli na smrt, ali i da na nju gleda kao na nešto što je prirodno i definitivno, i nešto što će doći na kraju svega. Toliko toga, prije nje treba napraviti, mislimo, kao da je taj trenutak vijekovima dalek. Vjerujemo da ima vremena. Ima li ga? Koja je svrha našeg postojanja? Zašto smo stvoreni? Da uživamo danas kao da nikad neće svanuti sutra i trošimo vrijeme na ovome svijetu, ili radimo dobra djela i vodimo računa o svom ponašanju kako bi sutra mogli uživati? Ako odaberem prvo, učinit ću puno toga, između ostalog puno zla i grijeha, jer šta me to može spriječiti, šta mi je bitnije od sadašnjeg trenutka??? Bitno je sad jer sutra ne postoji. Ali, ako se odlučim za drugo, valja vjerovati u ono što još niko svojim očima nije vidio, vjerovati na riječ...A gdje je sigurnost, gdje je dokaz? Kako da znam da si ti sad tamo? Kako da vjerujem da tvoje tijelo par metara pod zemljom samo čeka trenutak ponovnog spajanja s dušom i da će se u njega opet vratiti život? A šta mi drugo preostaje? Vjera je jedino što mi daje snagu, vjera u nevidljivo i nedokučivo. Bog postoji oduvijek i zauvijek, prije i poslije svega. Zar iz sjemena koje se stavi u crnu, mrtvu zemlju ne iznikne cvijet?! Zar sunce ne postoji i ne grije i onda kad se spusti prvi suton u toploj julskoj noći?! Da, On nas iz ničega stvara, On sve stvara i rastvara, i ponovo oživljava. Ja ću da vjerujem u ovo, i da se nadam, jer ja vjerujem u Njegovo savršenstvo i besprijekoran red. On je pravedan. Ako je Njegova odluka bila da te prerano odvede i ugasi ti onaj neiscrpni sjaj u očima, prihvatam tu sudbinu, jer to je bilo suđeno, moralo se desiti.
Samo, brine me to što bi tvoja tragična smrt i takva sudbina mogla biti dovoljno bolna kazna za nas. Možda smo mi uzrok?! Možda smo te previše voljeli, možda si nam bio previše bitan, možda si bio ono jedino što nas može boljeti i navesti da se zapitamo šta to radimo?! Možda se sad puno češće pitamo čemu sve ovo? Možda se tek sad uvjerimo da smo nekada, zapravo, bili sretni. Možda sad znamo cijeniti ono što imamo. Možda sad svako jutro zahvalimo Bogu što smo živi, mi i nama dragi ljudi. Jer, nekad možda i bude kasno. E to nikada ne treba ostavljati za sutra! Svaki trenutak je dragocjen. Ali, zašto nas jedino tuga može natjerati da se zapitamo? Zašto jedino tugu želimo podijeliti sa drugima? Zašto nas nesreće spajaju i čine se manjima kada ih dijelimo? Zašto nas sreća ne čini boljim ljudima? Zašto nas čak ni ona ne može zadovoljiti? Zašto uvijek tragamo za nečim što je uvijek ispred nas? Zašto sad toliko silno želimo da se ti vratiš kad znamo da povratka nema? Možda zato što uvijek želimo ono što ne možemo imati, i što uvijek kasno hoćemo napraviti, ono što smo trebali učiniti prije. Neka nam Bog da sposobnost da prepoznamo pravi trenutak i sebe napravimo boljima, prije nego bude kasno.
Moja ptico bijela, da bar tvoja sklopljena krila promijene naše shvatanje i doživljaj neba. Jer ono je široko, ono je beskrajno, prepuno je raznih Božijih ptica. Samo treba odabrati pravu i slijediti njen let. Ili možda glas?! Ja tvoj još uvijek čujem jer ti i dalje pjevaš ljepše od svih i pjevat ćeš dok me ima, dok postojim.
[Vrh] Go down
mimi

mimi


Broj postova : 37
Age : 40
Registration date : 23.12.2007

anđelu od nas - Page 2 Empty
PostajNaslov: Re: anđelu od nas   anđelu od nas - Page 2 Icon_minitime9/1/2008, 02:45

LEDENA je napisao/la:
"I On može, ako hoće, samo da za to kaže: Budi! I ono bude..."
O Bože, Ti koji čovjeka stvaraš i onda kad čas dođe, dušu od tijela razdvajaš, pomozi mi u ovoj tužnoj noći i daj neki znak. Ne znam kuda me ovo vodi. Ne znam ima li kraja mom bolu. I noćas sam tužna. I noćas ću utonuti u san s njim u mislima. Reci, zašto si ga odveo? Još uvijek ne mogu da vjerujem, neću da prihvatim. Želim da nije istina, želim da sam u prokleto ružnom snu! Neka sanjam, neka samo sanjam...i neka se iz sna budim. O Bože, i da je samo san, nepodnošljiv je. A san nije, istina je. Nema ga, ne smije se više i ne raduje našim osmijesima. Fali mi svaki pokret njegovog tijela. Fali mi onaj njegov izraz lica, onaj simpatični smiješak koji je mogao odagnati tugu i moj svijet obojiti u ružičasto. A sad... On više nije tu, već odavno ga nema...
Moj bijeli leptiru, naslikan na ovom crnilu naše stvarnosti, gdje li si sad? Jesi li blizu Njegovih odaja? Jesi li među odabranima? Jesi li sretan, sretniji nego ovdje? Nemoj biti ljut, nemoj čežnjom umijati lice i ne želi za nama.
Znaš, Bog je Onaj čije su želje prve, primarne. Uzvišeni Bog i približava i udaljava. On je ljude na različite stepene uzdigao kako u pogledu vjere, tako i u pogledu ovosvjetskog života; jedne je uzdigao iznad drugih. Nama je dao sposobnost da prepoznamo tvoju posebnost i skromnost. Mi smo znali da si ti iznad nas, i bilo nam je drago slijediti te u tvom uspjehu. Bili smo srećni gledajući tvoju sreću. A ljudi su čudni, ljudi zavide i drugima žele zlo. S tobom to nije bilo tako. Ti si razoružao i najoholija srca. Ti si spajao nespojivo, i glasom, nježijim i glasnijim od svih drugih, dotakao i onog koji ne čuje...
Poštujem volju Njegovu, i želje Njegove, ali ne razumijem...Možda tako treba da bude. Možda ja ne znam razumjeti. Možda to nikada neću dokučiti, ali ipak želim...Želim saznati zašto nas je udaljio? Jesi li ti bio samo iluzija? Je li to mi nismo zaslužili tvoje prisustvo ili je tvoje postojanje bilo prevelika nagrada za nas? Možda samo treba da budeš tajna moja?! Još uvijek ponekad plačem...Ne plačem zato što sam slabić i kukavica i ne mogu podnijeti bol, ili zato što se ne umijem suočiti sa istinom, već plačem što ni sama ne znam šta me boli. Ovaj bol je stvaran koliko i ovo srce što nije kamen. I ne znam da li boli to što si ti sad mrtav (iako čvrsto vjerujem da je smrt samo stanje nakon kojeg duše odvode tamo gdje one nastavljaju boraviti - znači, ne postoji kraj) ili me boli onaj trenutak kad sam otkrila da je taj čas smrti blizu, nepredvidiv, dođe nepozvan i ne mogu mu se oduprijeti, ne mogu kupiti još malo vremena, ne mogu ga odgoditi. U čovjekovoj prirodi je da se odupire samoj pomisli na smrt, ali i da na nju gleda kao na nešto što je prirodno i definitivno, i nešto što će doći na kraju svega. Toliko toga, prije nje treba napraviti, mislimo, kao da je taj trenutak vijekovima dalek. Vjerujemo da ima vremena. Ima li ga? Koja je svrha našeg postojanja? Zašto smo stvoreni? Da uživamo danas kao da nikad neće svanuti sutra i trošimo vrijeme na ovome svijetu, ili radimo dobra djela i vodimo računa o svom ponašanju kako bi sutra mogli uživati? Ako odaberem prvo, učinit ću puno toga, između ostalog puno zla i grijeha, jer šta me to može spriječiti, šta mi je bitnije od sadašnjeg trenutka??? Bitno je sad jer sutra ne postoji. Ali, ako se odlučim za drugo, valja vjerovati u ono što još niko svojim očima nije vidio, vjerovati na riječ...A gdje je sigurnost, gdje je dokaz? Kako da znam da si ti sad tamo? Kako da vjerujem da tvoje tijelo par metara pod zemljom samo čeka trenutak ponovnog spajanja s dušom i da će se u njega opet vratiti život? A šta mi drugo preostaje? Vjera je jedino što mi daje snagu, vjera u nevidljivo i nedokučivo. Bog postoji oduvijek i zauvijek, prije i poslije svega. Zar iz sjemena koje se stavi u crnu, mrtvu zemlju ne iznikne cvijet?! Zar sunce ne postoji i ne grije i onda kad se spusti prvi suton u toploj julskoj noći?! Da, On nas iz ničega stvara, On sve stvara i rastvara, i ponovo oživljava. Ja ću da vjerujem u ovo, i da se nadam, jer ja vjerujem u Njegovo savršenstvo i besprijekoran red. On je pravedan. Ako je Njegova odluka bila da te prerano odvede i ugasi ti onaj neiscrpni sjaj u očima, prihvatam tu sudbinu, jer to je bilo suđeno, moralo se desiti.
Samo, brine me to što bi tvoja tragična smrt i takva sudbina mogla biti dovoljno bolna kazna za nas. Možda smo mi uzrok?! Možda smo te previše voljeli, možda si nam bio previše bitan, možda si bio ono jedino što nas može boljeti i navesti da se zapitamo šta to radimo?! Možda se sad puno češće pitamo čemu sve ovo? Možda se tek sad uvjerimo da smo nekada, zapravo, bili sretni. Možda sad znamo cijeniti ono što imamo. Možda sad svako jutro zahvalimo Bogu što smo živi, mi i nama dragi ljudi. Jer, nekad možda i bude kasno. E to nikada ne treba ostavljati za sutra! Svaki trenutak je dragocjen. Ali, zašto nas jedino tuga može natjerati da se zapitamo? Zašto jedino tugu želimo podijeliti sa drugima? Zašto nas nesreće spajaju i čine se manjima kada ih dijelimo? Zašto nas sreća ne čini boljim ljudima? Zašto nas čak ni ona ne može zadovoljiti? Zašto uvijek tragamo za nečim što je uvijek ispred nas? Zašto sad toliko silno želimo da se ti vratiš kad znamo da povratka nema? Možda zato što uvijek želimo ono što ne možemo imati, i što uvijek kasno hoćemo napraviti, ono što smo trebali učiniti prije. Neka nam Bog da sposobnost da prepoznamo pravi trenutak i sebe napravimo boljima, prije nego bude kasno.
Moja ptico bijela, da bar tvoja sklopljena krila promijene naše shvatanje i doživljaj neba. Jer ono je široko, ono je beskrajno, prepuno je raznih Božijih ptica. Samo treba odabrati pravu i slijediti njen let. Ili možda glas?! Ja tvoj još uvijek čujem jer ti i dalje pjevaš ljepše od svih i pjevat ćeš dok me ima, dok postojim.
Evo par zgodnih redaka;




Cvijeće ne može cvasti bez topline sunca.
Ljudi ne mogu postati ljudi
bez topline prijateljstva.


Zašto toliki ljudi nemaju ništa od života?
Jer nemaju prijatelja.
Jer ne poznaju nikoga tko bi bio uz njih.
Jer ne vide nikakva znaka da ih netko voli.
Jer nema cvijeta koji za njih cvate.


Cvijeće može činiti čuda.
Obično,jednostavno cvijeće kao:
smješak,
stisak ruke,srdačna gesta,vesela riječ.
Takvo cvijeće može pripovijedati divne priče
o djeliću neba na zemlji
gdje strahovi,boli,suze nalaze svoju utjehu
jer su ljudi iskusili malo prijateljstva.


Ljudi moraju postati prijatelji.
Tko uskrati prijateljstvo,
živi u zemlji bez cvijeća.



Phil Bosmans




On
je bio i sunce i cvijeće(i uvijek će biti).Bio je poseban baš kao i ovo
cvijeće,a mnogi od nas su i uvijek će biti ljudi koji ne znaju postati
ljudima.
Pozdrav svima:cheers: cheers cheers



Ledena prekrasno kao i obično:D Very Happy Very Happy
[Vrh] Go down
Sponsored content





anđelu od nas - Page 2 Empty
PostajNaslov: Re: anđelu od nas   anđelu od nas - Page 2 Icon_minitime

[Vrh] Go down
 
anđelu od nas
[Vrh] 
Stranica 2 / 2.Go to page : Previous  1, 2

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Todor Toše Proeski :: Knjiga žalosti-
Forum(o)Bir: