Ispovjest jedne tinejdžerice...
TOŠE MI JE PROMJENIO ŽIVOT!
Vjerujte i čudo će se dogoditi...
16.listopada/oktobra 2008...noć. Cijeli dan nisam progovorila 5 rečenica...nisam mogla, bila sam u transu, tresla sam se, a misli su mi obavijale samo ružne stvari...nazvala me prijateljica te noći. Pričala je, ja sam samo šutjela i jecala. Njeno poslijednje pitanje bilo je "Zašto si tako emotivno doživjela Tošinu smrt?" To me natjeralo da razmislim i evo, sad pišem priču, da to podijelim s vama, možda se i vi pronađete u njoj i shvatite ono za što je i meni dugo trebalo da shvatim, možda vam postane jasno ono što vam stoji u srcu, ali ne znate kako doprijeti do toga.
Priznajem, nikad prije nisam pretjerano voljela Tošu. Poslušala bih pokoju pjesmu i moj komentar uvijek je bio "Pa nije loše"No, iskreno, zadnjih dana sam razmišljala kupiti njegov cd jer sam čula da je super, najbolji. Nikad prije moja soba nije bila obljepljena njegovim posterima i nikad nisam imala na kompjuteru preko 100 njegovih slika. No, dan nakon Tošine pogibije, 17-og listopada/oktobra 2007 u školu sam došla "napuhana" sve se nakupilo u mislima i trebao mi je neki "ispušni ventil." Kad sam ušla u razred pogledi su se sudarili i svi smo počeli plakati i grliti se. Ja sam bila u totalnom transu, ali sam imala još snage grliti prijateljice. Nisam si mogla pomoći.Pozitivnih misli nije bilo. Komentari "druge polovice" razreda bili su u fazonu "Pa nikad ga nije slušala, a sad plače."
Evo kad sam tek shvatila kakav je Toše zapravo bio i taj dan sam rekla "Kad nekog izgubiš, shvatiš koliko je vrijedio".
Kad sam 16-og saznala u školi za tu vijest, nisam imala neke posebne reakcije jer sam mislila da je to samo još jedna laž u nizu. No, kad sam došla kući sama sam se uvjerila, gledala sam neku reportažu o njemu i shvatila što smo izgubili, zašto su ga ljudi voljeli, zašto je tolika tuga među svima...suze su kao lude tekle dok sam slušala pjesmu "Igra bez granica". Počela sam obožavati Tošu, a istovremeno, moj se život počeo rušiti. Naglo sam promijenila mišljenje; prije mjesec dana mislila sam da obožavam svoj život i da ga ne bi mijenjala, a od tog dana, željela sam da me nema... nisam mogla pronaći utjehu, sve je kratko trajalo, a nisam je mogla pronaći ni utjehu u prijatelima, oni su "nastavili" svoje živote, a ja sam toga dana pala... I tu je stao moj život. Jedne večeri, otišla sam u Crkvu, bio je to listopad/oktobar, mjesec krunice. I od te večeri, išla sam svaki dan na misu, našla sam Tošu u molitvi - našla sam utjehu. Molila sam za mir Tošinoj duši, tražila sam pomoć, da me izvedu na pravi put, i mene i sve ostale koje se nalaze u istoj situaciji. Bog me čuo, a vjerujem i Toše. Ubrzo poslije toga, shvatila sam koja je svrha života: služiti Bogu, pomagati bližnjima i zasluženo doći u raj.
Tad sam osjetila da sam se dosta promijenila, i danas to osjećam. Toše je postao moj anđeo čuvar, moja vjera iz dana u dan postaje sve čvršća, sad vjerujem, bez sumnje, u onu izreku vjera pomijera planine. Istina je, vjerujte mi. Moja vjera nikad nije bila čvršća, nikad u životu nisam bila sretnija. Sve što poželim to i dobijem, iskreno, bez pretjerivanja (naravno da to ne iskorištavam u moje svrhe). Sitnice me uglavnom čine sretnom, ali opet postoje trenutci kad mi je sve crno, jer, kad pomislim na neke stvari, ne mogu da ne zaplačem. I svima nama se samo čini da ne može biti gore, ali AKO VAŠE SRCE DOTAKNE SAMO DJELIĆ ONOGA ŠTO JE TOŠE ZA SOBOM OSTAVIO, SHVATIT ĆETE O ČEMU GOVORIM. SAMO OTVORITE SRCE, MOLITE, IMAJTE VJERE U TO ŠTO MOLITE BEZ IMALO SUMNJE I POSLIJE ĆETE REĆI: ZAR JE TAKO JEDNOSTAVAN ŽIVOT?!
Ja sad shvaćam zašto je Toše uvijek bio nasmijan i sretan - imao je vjere u Boga i Bog je zato bio s njim u svakom trenutku. Jer, život je jednostavan kad imate nekoga ko će vam pomoći u svakom trenutku.
TOŠE, HVALA TI! PROMIJENIO SI MOJ ŽIVOT, ZATO TE TOLIKO VOLIM. OBEĆAVAM, SLIJEDIT ĆU TVOJ PUT I TAKO OPET JEDNOGA DANA UŽIVATI U TVOM ANĐEOSKOM LICU I SLAVUJSKOM GLASU.
"Dovoljan je JEDAN TREN da nekog zavoliš, a premalo ČITAV ŽIVOT
da zaboraviš..."